Kroz igru mašte – putovanje u poznate i nepoznate krajeve svijeta (pomoću slika i razglednica) dotakli smo se i neostvarenih dječjih želja.
Naime, kroz razgovor su djeca izrazila žaljenje jer nikada nisu dobili razglednicu, pismo ili čestitku na svoje ime – koju je donio poštar (A neki su čak znali i da im se poštar zove Đuro). Tako smo odlučili malo zaposliti poštara Đuru.
Što smo napravili?
1. Oslikali smo čestitke jedni za druge – svi su sudjelovali
2. Napisali smo ih – djeca koja znaju pisati napisala su za sve
3. Adresirali smo ih – svi su znali svoje adrese!!!
4. Odnijeli smo ih u poštu. Bila je to dobra šetnja!
5. Kupila smo marke
6. Poslali smo ih
7. Očekivali smo poštara
8. Hura! Stigla je pošta!!!
Kroz ovu spontanu aktivnost doživjeli smo mnoga vrijedna iskustva. Naučili smo da u pošti treba uzeti broj i strpljivo čekati svoj red. Dok smo pratili protok ljudi razgledali smo (ali ne i dirali) bogatu ponudu slikovnica, knjiga i igračaka. Vrlo ljubazne djelatnice razgovarale su s nama o svom poslu, izabrale lijepe marke i dopustile da ih sami nalijepimo, a onda i „zaštambiljamo“ poštanski žig.
Pohvalile su dječji trud oko izrade čestitki, a posebno dječje pristojno ponašanje i strpljivo čekanje na red. Bilo je to jedno lijepo iskustvo.
Razmislimo!
Možemo li djeci ponekad umjesto skupih i beskorisnih igračaka
poklanjati slična iskustva i ugodna druženja?