Montessori metodu osmislila je i osnovala Maria Montessori, prva žena liječnica u Italiji. Cijeli svoj život i rad posvetila je djeci, njihovom odgoju i obrazovanju i usavršavanju pedagogije koju je sama osmislila. Metoda je itekako aktualna i danas jer ju educirani Montessori odgojitelji neprestano nadograđuju i osuvremenjuju za što je sama Maria ostavila prostora.
Temelj Montessori pristupa je promatranje. Promatranjem djeteta i njegovih spontanih odabira u Montessori okruženju razvijena je pedagogija koja dijete potiče na samostalnost i na vlastito djelovanje te pojačava njegovu vjeru u sebe. Dijete je stavljeno u središte i iznad svega se poštuje njegova individualnost. Pružena mu je mogućnost da samo otkriva svijet oko sebe i unutar sebe. Razvija se u skladu sa svojom osobnošću. Odgojitelj djecu usmjerava prema samostalnom rješavanju problema što kod njih potiče osjećaj zadovoljstva.
U Montessori pedagogiji često se koristi pojam pripremljene okoline koji označava okruženje koje je primjereno potrebama djeteta. Okruženje u kojem dijete boravi treba biti poticajno jer razvoj prirodnih osobina i sposobnosti ovisi o aktivnostima kojima se ono bavi. Osobitost Montessori okoline jest da omogućuje veliku slobodu unutar granica. To znači da je soba dnevnog boravka uređena po propisanim pravilima i sadržava pribor raspoređen po područjima i određenom redu. Red u okolini utječe na uspostavljanje reda unutar svakog pojedinca koji boravi u tom prostoru. Vještine koje dijete usvoji u takvoj okolini razvijaju koncentraciju, snalaženje u raznim životnim situacijama, učinkovitost, kreativnost. Sloboda koju dijete ima čini ga odgovornim i pojačava njegovu želju za istraživanjem.
Najvažniji dio prostora i pripremljene okoline je Montessori pribor. Svaki dio pribora ima svoje fiksno mjesto u prostoriji vrtića. Smisao za red se razvija od malih nogu i on je temelj za kvalitetan proces učenja. Pribor je smješten u otvorene regale koji visinom odgovaraju djeci, vidljiv je i dostupan. Pribor se nakon upotrebe vraća na isto mjesto i u istom stanju u kakvom je bio kad ga je dijete uzelo. Važno je znati da za svaku vježbu postoji samo jedan primjerak odgovarajućeg pribora. Kad se dogodi da nekoliko djece želi isti pribor, suočavaju se s rješavanjem problema. Postoje dvije mogućnosti: gledati i čekati ili svoju želju odgoditi za drugi dan. Pospješuje se proces socijalizacije jer se djeca moraju dogovoriti što će s materijalom. Gledajući nekog drugog, dijete indirektno uči, pazi na tuđi rad i uči poštivati drugog koji radi. Odgađanjem želje za sutra razvija se snažna volja, ali se i dijete priprema za život u kojem ga čekaju odgođene ili neispunjene želje. Dijete se u Montessori skupini susreće s pripremljenom okolinom koja je usklađena s njegovim potrebama. Uz malo truda i malih, ali bitnih promjena i okolina roditeljskog doma može postati primjerenija djetetu i njegovim potrebama. (Philipps, 1999).
Djecu se uči poštivanju međusobnih razlika. U skupini zajedno borave djeca s teškoćama u razvoju i darovita djeca. Montessori skupine su inkluzivne od čega koristi imaju sva djeca. Djeca s teškoćama u razvoju uče iz ophođenja svojih prijatelja prema njima. Pomažu im u radu s materijalima, te prilikom odijevanja, obuvanja, jela. Tako mališani brže i spontanije napreduju i stječu socijalne vještine. Skupine su i dobno mješovite. Na taj način mlađa djeca bolje i lakše uče uz starije, a u starijoj djeci se budi osjećaj ponosa i zadovoljstva. Osim toga dobno mješovite skupine predstavljaju prirodnije okruženje jer su sličnije obiteljskom okruženju.
Montessori pedagogija razlikuje nekoliko faza osjetljivosti tijekom djetetovog razvoja. Razdoblja posebne osjetljivosti su stadiji u razvoju ograničeni na pojačan razvoj samo jedne osobine kada djeca lako i bez posebnog napora ostvaruju nova postignuća. To su npr. osjetljivost za red, osjetljivost za jezik, osjetljivost za kretanje, osjetljivost za male predmete, osjetljivost za društveno ponašanje.
Vježbe tišine provode se svakodnevno i imaju za cilj koncentraciju, stvaranje unutrašnjeg mira, razvijanje pažnje, strpljenja i koordinacije.
Odgojna Područja Montessori Programa:
SVAKODNEVNI ŽIVOT
Vježbe svakodnevnog života služe individualnom i socijalnom razvoju djeteta te potiču neovisnost o odraslima.
OSJETILNOST (senzomotoričko područje)
Montessori materijal omogućuje djetetu vidom, dodirom, sluhom, njuhom i okusom istraživati i razumijevati svijet oko sebe.
MATEMATIKA
Prema Mariji Montessori matematika je svojstvena i zajednička svim ljudima, te svako dijete posjeduje „matematički um“ kojeg razvija od svog rođenja osjetilnim putem i procesom apstraktnog učenja.
JEZIK
Područje jezika sadrži niz didaktičkih materijala poput sličica, kartica, pokretne abecede, puzzli i slova od brusnog papira koji djetetu omogućuju razlikovati i povezivati slova i glasove. U Montessori okruženju dijete sluša i koristi pravilan rječnik koji mu pomaže u orijentaciji i mišljenju, te mu omogućuje neposredno komuniciranje. Poznavanje pisanog jezika razvija djetetovu znatiželju.
KOZMIČKI ODGOJ
„Kozmički odgoj" pomaže djetetu da upozna i razumije svijet koji ga okružuje. Slijedite dijete u njegovu komuniciranju, istraživanju, opažanju i zaključivanju na njegovu životnom putu (Planet Zemlja, kontinenti, država, grad, selo, ja).
ODGOJ U VJERI (KATEHEZA DOBROGA PASTIRA)
Kateheza Dobroga Pastira izbliza slijedi liturgijsku godinu, a središnja prispodoba za djecu predškolske dobi jest ona o Dobrom Pastiru (Iv 10, 1-16). Ciljevi Kateheze za djecu predškolske dobi su: uvesti dijete u tajnu života koji je dar, uvesti ga u odnos-savez, kao temeljnu stvarnost osobne izgradnje, odgajati u vjeri.
